U sljedećih 6 mjeseci pratit ćemo svaki korak koji je potreban od ideje do realizacije kuće sa šest apartmana u Bibinju pokraj Zadra. Od dozvola, kredita, gradnje do savjeta za bolji booking. Idemo zajedno u avanturu O’live residence koja nam svima može poslužiti kao know-how i neformalni vodič za vlastite snove i adaptacije
Ovo su Mirna, Roko Kero i njihovi klinci Niko i Franko. Žive u Zagrebu, oboje su 30+, obrazovani, imaju zajedničku firmu, trude se, rade, uvijek u stisci s vremenom i jedan su od onih parova koji si pomažu u svakom smislu.
Zašto vam to pričam?
Zato što ćemo u idućih 6 mjeseci pratiti njihovu priču na Dblogu. Pratiti i puno toga naučiti.
Nekada je to oko posla, nekada oko privatnih obaveza i djece… Zapravo su onakvi kakvi bih željela vjerovati da je tipična hrvatska obitelj.
Naime, vjerujem da se svi barem malo možemo prepoznati u Mirni i Roku. Naime, imali su jedan dugogodišnji san koji se napokon počeo graditi.
Upravo grade kuću za apartmane u Bibinju, na zemlji koju su naslijedili i koja je dugi niz godina zjapila prazna.
Prodati ju ili se malo stisnuti, dići kredit i napraviti nešto…
Vjerujem da mnogi od nas imaju tu dilemu i da bi zapravo željeli na nečemu svome stvoriti neki “osigurač”, neki drugi izvor prihoda, neku “penziju”, disperziju rizika, budućnost za djecu… kako god to htjeli zvati – ali znate na što mislim.
Na onaj trenutak kada kažete:“ma boli me briga, odoh ja lijepo u Istru bavit se turizmom.”
Mislim da smo svi imali taj trenutak u životu, a imali su ga i Mirna i Roko, ali su umjesto (moje) Istre, rekli – Bibinje.
Jednostavno, današnji poslovi se prebrzo mijenjaju i nesigurni su, a opet nitko više ne vjeruje da će imati dostojan život odvajajući u mirovinske fondove i penzije.
Stoga, vjerujem da nas jako puno razmišlja poput Mirne i Roka, i zato sam jako sretna da ćemo njihovu priču od početka do kraja pratiti kao “role model” svih naših snova za tim našim Bibinjem/ Istrom/ Splitom/ Hvarom/ Tučepima/ Zagorjem…
Priča ide ovako: 2013. je godina, Mirna iza sebe ima 10 godina rada po raznim agencijama, Roko je u jednoj moćnoj multinacionalki nakon 11 godina rada i preko 12 radnih sati dnevno dogurao do člana uprave.
Rade od jutra do sutra, malo se viđaju, imaju malo kvalitetno provedenog vremena. Korporacije ih svakim danom sve više melju…
Odluče ono što bi mnogi htjeli – otići će, napraviti svoju firmu, posao znaju, vrijedni su i spremni su da neće biti lako.
A onda Mirna ostaje trudna, prvi put, pa nedugo zatim i drugi put. I ponekad je život kaos, a ponekad je sve super… Vjerujem da svi znamo o čemu pričam.
Na sastanku s arhitektom oko idejnog rješenja Niko je propuzao, a sada je već on stariji brat svog dvogodišnjeg buraza.
